Zagrli dijete u sebi

Priča o hrabrosti da se vratiš sebi. Malenoj sebi.

“Od kada znam za sebe, ja sam roditelj svojoj mami.”
“Od tada me prate mamine riječi: ti si starija, moraš brinit o bratu.”
To su samo neki od primjera rečenica koje često isplivaju tijekom terapijskog procesa. Rečenice koje otkrivaju tišinu djetinjstva u kojem je dijete preuzelo ono što nikad nije trebalo biti njegovo.
Jesi li i ti, kao dijete, rasla u okolnostima koje su te natjerale da sazriješ brže nego što si trebala?
Da budeš starija od svoje dobi?
A da te nitko nije pitao želiš li to, možeš li to?
Je li i tebe oblikovala ta prerana uloga odraslog, koju si nosila tako uvjerljivo da si u nju i sama povjerovala?
Ona koja sluša.
Koja podupire.
Koja hrabri druge kad su u teškoćama.
Prepoznaješ li, sada u odrasloj dobi, koliko duboko u tebi još živi to sjećanje – kako si ti, mala, rješavala ono što veliki nisu mogli, znali ili htjeli riješiti?
Sjećaš li se kako si, tako mala, čuvala mamu… tatu… od njih samih?
A zapravo je trebalo da oni čuvaju tebe.
I sada, kao odrasla, jesi li ona pouzdana prijateljica?
Zaštitnica?
Tješiteljica?
Oslonac?
I ja sam to bila.
I dan danas se sjećam jednog razgovora koji me potresao i potaknuo da se zapitam:
Prepoznajem li obrazac pomaganja kao način kontrole?
Je li to moj pokušaj da čuvam sebe, da ne moram gledati vlastitu bol?
Je li mi lakše i sigurnije uroniti u tuđe rane – da ne bih morala dotaknuti svoje?
Moj strah bio je toliko duboko zakopan da ga nisam ni vidjela.
S lakoćom sam kliznula u poznatu ulogu “zaštitnika svih”, ulogu u kojoj sam plivala kao riba u vodi.
I onda sam zastala.

I shvatila…
Dok sam pokušavala biti oslonac drugima, zapravo sam ja vapila za osloncem.
Shvatila sam da treba imati hrabrosti preusmjeriti pažnju sa tuđe boli na onu u sebi.
Napokon čuti vlastiti unutarnji glas.
Napokon čuti plač djeteta u sebi.
Treba imati hrabrosti dopustiti da te netko vidi.
Da te netko čuje.
Da te netko podrži.
I kada sam to napokon učinila, prestala sam rasipati svoju ljubav svuda oko sebe-počela sam je davati sebi.
Svom unutarnjem djetetu.
Onoj maloj Sandri.
Zagrlila sam je.
Pomazila sam je.
Zaštitila sam je.
I tek tada… osjetila sam da živim iz srca.
Tek tada sam osjetila kako se ljubav slobodno širi iz mene.
To je bio neopisiv osjećaj.
Danas koračamo zajedno – ja i moje unutarnje dijete.
Zagrljeni.
Danas živimo na novi način.
Danas se moje unutarnje dijete osjeća sigurno. Voljeno. Zaštićeno.
Bezbrižno. Sretno. Poletno. Vrckavo. Šašavo. Razigrano.
Baš onako kako se dijete i treba osjećati.
A ako i ti osjetiš da je vrijeme da zagrliš svoje unutarnje dijete – javi mi se.
Možda ti mogu pomoći da i ti pronađeš taj zagrljaj.

Bilo da imaš pitanje, želiš podršku ili samo osjećaš potrebu javiti se – tu sam za tebe.

+385 98 193 9143
sandraknezst@gmail.com