Kad je sve ispred tebe zaglavljeno

Priča o unutarnjem nemiru, stalnoj jurnjavi i putu prema miru.

Zaglavljeno, blokirano, vezano, frustrirano —
to su riječi koje opisuju kako sam se nekada osjećala kad bih se našla u prometnoj
gužvi, s dvije trake ispred sebe potpuno zakrčene i bez ikakve naznake da će se uskoro išta pomaknuti.

Sjećam se koliko bi me takve situacije znale izbaciti iz ravnoteže. Dovoljno je bilo
nekoliko minuta stajanja da u meni krene nemir, tiho gunđanje, unutarnji otpor prema onome što je oko mene. Kao da me sama činjenica da “ne mogu naprijed” duboko provocirala.

Danas stojim u istoj takvoj koloni — i u meni je mir.

I tek sada jasno vidim da me tada nije nervirala samo gužva.

Nerviralo me to što sam bila prisiljena stati.

Jer stati je značilo ostati sama sa sobom. A to je bilo ono od čega sam najčešće bježala.

Godinama sam živjela u stalnom pokretu. Prepunjen raspored.
Obaveze jedna za drugom.
Uvijek nešto “važno” što treba riješiti.

Izvana je to izgledalo kao efikasnost i snaga.
Ali danas znam da je velik dio te jurnjave bio distrakcija.

Ako stalno ideš naprijed, nemaš vremena oslušnuti što se događa u tebi.
Ako si stalno zauzeta, ne moraš se zagledati u praznine koje traže pažnju.
Ako je raspored prepunjen, nema prostora za pitanja na koja možda ne želiš odgovoriti.

Prometna gužva mi je tada oduzimala upravo to — mogućnost bijega kroz pokret.

A danas, kad stojim u koloni, osjećam nešto sasvim drugo.

Osjećam da više nemam potrebu bježati od sebe.
Ne trebam jurnjavu da bih se osjećala živom.
Ne trebam pretrpan raspored da bih imala osjećaj vrijednosti.
Ne trebam stalni pokret da bih izbjegla tišinu.

Jer tišina mi više nije prijetnja.

Zastoj mi više nije neprijatelj.

On je prostor.

Prostor u kojem mogu disati.
Prostor u kojem mogu biti.
Prostor u kojem ne moram nikamo.

I možda je upravo to najveća promjena — ne to što se život ubrzao ili usporio, nego to
što sam ja prestala trčati od same sebe.

Danas, kad stojim u gužvi, u meni nema nemira.
Nema onog tihog glasa koji šapće da moram brže, bolje, više.
I nema potrebe da se borim s trenutkom.

Vanjske gužve više ne stvaraju unutarnju gužvu.

I to mi je možda najljepši pokazatelj koliko sam se promijenila.

Jer moj mir danas ne ovisi o tome teče li promet, jesu li okolnosti idealne, jesu li drugi brzi ili spori.

Moj mir više ne pregovara s vanjskim svijetom.

On dolazi iznutra.

A taj unutarnji prostor nisam izgradila slučajno.

Prošla sam kroz proces koji me naučio zastati bez straha. Proces koji mi je pomogao
otpustiti stare nemire i obrasce jurnjave. Proces u kojem sam kroz AER terapiju počela slagati sebe — a onda je i život počeo dolaziti na svoje mjesto.

Zato danas mogu stajati u gužvi… i osjećati slobodu.
Jer kad se unutra usidri mir, vanjski zastoji više nemaju moć nad tobom.

Najveći pomak u mom životu nije bio kad sam krenula brže —
nego kad sam napokon prestala bježati od sebe.

Bilo da imaš pitanje, želiš podršku ili samo osjećaš potrebu javiti se – tu sam za tebe.

+385 98 193 9143
sandraknezst@gmail.com