Priča o unutarnjem nemiru, stalnoj jurnjavi i putu prema miru.

Zaglavljeno, blokirano, vezano, frustrirano —
to su riječi koje opisuju kako sam se nekada osjećala kad bih se našla u prometnoj
gužvi, s dvije trake ispred sebe potpuno zakrčene i bez ikakve naznake da će se uskoro išta pomaknuti.

Sjećam se koliko bi me takve situacije znale izbaciti iz ravnoteže. Dovoljno je bilo
nekoliko minuta stajanja da u meni krene nemir, tiho gunđanje, unutarnji otpor prema onome što je oko mene. Kao da me sama činjenica da “ne mogu naprijed” duboko provocirala.

Danas stojim u istoj takvoj koloni — i u meni je mir.

I tek sada jasno vidim da me tada nije nervirala samo gužva.

Nerviralo me to što sam bila prisiljena stati.

Jer stati je značilo ostati sama sa sobom. A to je bilo ono od čega sam najčešće bježala.

Godinama sam živjela u stalnom pokretu. Prepunjen raspored.
Obaveze jedna za drugom.
Uvijek nešto “važno” što treba riješiti.

Izvana je to izgledalo kao efikasnost i snaga.
Ali danas znam da je velik dio te jurnjave bio distrakcija.

Ako stalno ideš naprijed, nemaš vremena oslušnuti što se događa u tebi.
Ako si stalno zauzeta, ne moraš se zagledati u praznine koje traže pažnju.
Ako je raspored prepunjen, nema prostora za pitanja na koja možda ne želiš odgovoriti.

Prometna gužva mi je tada oduzimala upravo to — mogućnost bijega kroz pokret.

A danas, kad stojim u koloni, osjećam nešto sasvim drugo.

Osjećam da više nemam potrebu bježati od sebe.
Ne trebam jurnjavu da bih se osjećala živom.
Ne trebam pretrpan raspored da bih imala osjećaj vrijednosti.
Ne trebam stalni pokret da bih izbjegla tišinu.

Jer tišina mi više nije prijetnja.

Zastoj mi više nije neprijatelj.

On je prostor.

Prostor u kojem mogu disati.
Prostor u kojem mogu biti.
Prostor u kojem ne moram nikamo.

I možda je upravo to najveća promjena — ne to što se život ubrzao ili usporio, nego to
što sam ja prestala trčati od same sebe.

Danas, kad stojim u gužvi, u meni nema nemira.
Nema onog tihog glasa koji šapće da moram brže, bolje, više.
I nema potrebe da se borim s trenutkom.

Vanjske gužve više ne stvaraju unutarnju gužvu.

I to mi je možda najljepši pokazatelj koliko sam se promijenila.

Jer moj mir danas ne ovisi o tome teče li promet, jesu li okolnosti idealne, jesu li drugi brzi ili spori.

Moj mir više ne pregovara s vanjskim svijetom.

On dolazi iznutra.

A taj unutarnji prostor nisam izgradila slučajno.

Prošla sam kroz proces koji me naučio zastati bez straha. Proces koji mi je pomogao
otpustiti stare nemire i obrasce jurnjave. Proces u kojem sam kroz AER terapiju počela slagati sebe — a onda je i život počeo dolaziti na svoje mjesto.

Zato danas mogu stajati u gužvi… i osjećati slobodu.
Jer kad se unutra usidri mir, vanjski zastoji više nemaju moć nad tobom.

Najveći pomak u mom životu nije bio kad sam krenula brže —
nego kad sam napokon prestala bježati od sebe.

Bilo da imaš pitanje, želiš podršku ili samo osjećaš potrebu javiti se – tu sam za tebe.

+385 98 193 9143
sandraknezst@gmail.com

Priča o darivanju sebe sebi.

Kroz more svjetlucavih lampica, šarenih ukrasa i veselih božićnih melodija svuda oko mene, izronila mi je u mislima jedna slika.

Slika mene nekad u predbožićno vrijeme. Slika koja me je na trenutak zaustavila.
Prisjetila me tko sam nekad bila.

Jer dugo, jako dugo, ja nisam bila na popisu ljudi koje darujem.
Uvijek su drugi bili prvi: njihova sreća, njihove potrebe, njihova očekivanja.
A ja?

Ja sam bila ona koja sve stiže, sve daje, sve drži.

I vjerovala sam da je to normalno. Da tako “treba”.

Sjećam se tog razdoblja jako dobro …
Koliko god bih se trudila brinuti o drugima, u meni je uvijek ostajao neki tihi nedostatak. Kao mala praznina koju nitko nije mogao ispuniti —nije, jer to i nije bio zadatak nekog drugog.
Bio je to moj zadatak.

Ali tada to nisam znala.
Tada sam mislila da se ispunjenost dobiva darivanjem sebe drugima, bez zadrške, bez mjere.
I što sam više davala, to sam sebe imala manje.

A onda je došao trenutak spoznaje.
Jedan od onih koji samo lagano dotaknu srce, ali ga promijene iz temelja.
Shvatila sam da sebi nikada nisam dala ono što sam tako lako davala svima drugima:
nježnost, razumijevanje, podršku, vrijeme, prostor…
Nikada nisam raširila ruke prema sebi. Nikad nisam zagrlila sebe.
Nikada nisam dopustila da se i ja smjestim u taj krug ljubavi koji sam širila oko
sebe.

I to je bio trenutak kada se sve počelo mijenjati.

Kad sam prvi put sebi dala dar.
Ne neki predmet.
Nego ono što mi je godinama nedostajalo — svoju pažnju.
Svoje “da”.
Svoju brigu.
Svoju spremnost da se iscijelim, osnažim i napokon dođem kući… sebi.

I danas, kada se osvrnem, mogu samo reći:
to je bio najljepši dar koji sam si mogla dati.

Dar koji me vratio u moje tijelo, u moje potrebe, u moje granice.
Dar koji me naučio da je ljubav prema drugima najčišća baš onda kad je prvo dam
sebi.
Zato ti ovo pišem baš sada, dok je vrijeme darivanja.
Ne da te uvjerim, ne da te nagovorim.
Nego da ti šapatom prenesem ono što sam sama naučila:

Najljepši dar počinje u tebi.
To je tvoj mir.
Tvoje vrijeme.
Tvoje iscjeljenje.
Tvoja nježnost prema sebi.

Možda je baš sada vrijeme da daruješ sebi ono što ti je najduže falilo — svoj povratak sebi.
Jer kad se ti vratiš sebi, sve drugo sjedne na svoje mjesto.
To je dar koji traje cijelu godinu.
I cijeli život.

Ako osjetiš da je vrijeme da i ti daruješ sebe sebi — tu sam.
Mogu te voditi.
Mogu te podržati.
I mogu ti pomoći da se vratiš tamo gdje sve počinje: u vlastito srce.

Bilo da imaš pitanje, želiš podršku ili samo osjećaš potrebu javiti se – tu sam za tebe.

+385 98 193 9143
sandraknezst@gmail.com

Priča o hrabrosti da se vratiš sebi. Malenoj sebi.

“Od kada znam za sebe, ja sam roditelj svojoj mami.”
“Od tada me prate mamine riječi: ti si starija, moraš brinit o bratu.”
To su samo neki od primjera rečenica koje često isplivaju tijekom terapijskog procesa. Rečenice koje otkrivaju tišinu djetinjstva u kojem je dijete preuzelo ono što nikad nije trebalo biti njegovo.
Jesi li i ti, kao dijete, rasla u okolnostima koje su te natjerale da sazriješ brže nego što si trebala?
Da budeš starija od svoje dobi?
A da te nitko nije pitao želiš li to, možeš li to?
Je li i tebe oblikovala ta prerana uloga odraslog, koju si nosila tako uvjerljivo da si u nju i sama povjerovala?
Ona koja sluša.
Koja podupire.
Koja hrabri druge kad su u teškoćama.
Prepoznaješ li, sada u odrasloj dobi, koliko duboko u tebi još živi to sjećanje – kako si ti, mala, rješavala ono što veliki nisu mogli, znali ili htjeli riješiti?
Sjećaš li se kako si, tako mala, čuvala mamu… tatu… od njih samih?
A zapravo je trebalo da oni čuvaju tebe.
I sada, kao odrasla, jesi li ona pouzdana prijateljica?
Zaštitnica?
Tješiteljica?
Oslonac?
I ja sam to bila.
I dan danas se sjećam jednog razgovora koji me potresao i potaknuo da se zapitam:
Prepoznajem li obrazac pomaganja kao način kontrole?
Je li to moj pokušaj da čuvam sebe, da ne moram gledati vlastitu bol?
Je li mi lakše i sigurnije uroniti u tuđe rane – da ne bih morala dotaknuti svoje?
Moj strah bio je toliko duboko zakopan da ga nisam ni vidjela.
S lakoćom sam kliznula u poznatu ulogu “zaštitnika svih”, ulogu u kojoj sam plivala kao riba u vodi.
I onda sam zastala.

I shvatila…
Dok sam pokušavala biti oslonac drugima, zapravo sam ja vapila za osloncem.
Shvatila sam da treba imati hrabrosti preusmjeriti pažnju sa tuđe boli na onu u sebi.
Napokon čuti vlastiti unutarnji glas.
Napokon čuti plač djeteta u sebi.
Treba imati hrabrosti dopustiti da te netko vidi.
Da te netko čuje.
Da te netko podrži.
I kada sam to napokon učinila, prestala sam rasipati svoju ljubav svuda oko sebe-počela sam je davati sebi.
Svom unutarnjem djetetu.
Onoj maloj Sandri.
Zagrlila sam je.
Pomazila sam je.
Zaštitila sam je.
I tek tada… osjetila sam da živim iz srca.
Tek tada sam osjetila kako se ljubav slobodno širi iz mene.
To je bio neopisiv osjećaj.
Danas koračamo zajedno – ja i moje unutarnje dijete.
Zagrljeni.
Danas živimo na novi način.
Danas se moje unutarnje dijete osjeća sigurno. Voljeno. Zaštićeno.
Bezbrižno. Sretno. Poletno. Vrckavo. Šašavo. Razigrano.
Baš onako kako se dijete i treba osjećati.
A ako i ti osjetiš da je vrijeme da zagrliš svoje unutarnje dijete – javi mi se.
Možda ti mogu pomoći da i ti pronađeš taj zagrljaj.

Bilo da imaš pitanje, želiš podršku ili samo osjećaš potrebu javiti se – tu sam za tebe.

+385 98 193 9143
sandraknezst@gmail.com

Put prema sebi. Put prema slobodi.

Transformacija.
Riječ koja mi se posljednjih dana javlja svuda – u razgovorima, tekstovima, slučajnim susretima.
Potaknula me da zastanem i pogledam unatrag. Da se prisjetim trenutka kada sam kročila na put svog osobnog rasta. Kada sam, kao klijentica energetske terapije, započela rad na vlastitim zarobljenim emocijama.
Tada nisam mogla ni naslutiti koliko će taj proces duboko i snažno promijeniti moj život.
Danas, s velikom zahvalnošću mogu reći – prestala sam biti svoj najstroži i najnemilosrdniji kritičar. Onaj glas koji je šaptao (a često i vikao) “Nisi dovoljno dobra. Nisi sposobna. Nisi talentirana. Nisi… “
Mogla bih nastaviti niz unedogled.
Ali danas – taj niz više ne postoji.
Danas, prije svega – prihvaćam sebe. Volim sebe. A iz tog prihvaćanja i ljubavi prema sebi, prirodno teče i moje prihvaćanje drugih.
Prestala sam se umanjivati, podilaziti, glumiti da sam nešto što nisam – samo da bih bila voljena i prihvaćena.
Danas jasno osjećam tko sam.
Znam što želim.
Ne bojim se biti ranjiva. Ne bojim se pokazati svoje osjećaje.

I blagoslovljena sam time što danas, kao terapeutkinja, imam priliku svjedočiti transformacijama drugih.
Jedna od mojih klijentica mi je nedavno napisala:
“Ispričaj ljudima moju priču. Dala sam otkaz, dobila ponudu da budem trenerica pole densa i novi posao… Sve u 5 dana. Dva mjeseca nakon terapije. “
Takve poruke dotaknu nešto duboko u meni.
Podsjećaju me na čuda koja nastaju kada si dopustimo biti ono što jesmo.
Kad povjerujemo.
Kad otvorimo srce.
I onda, u mislima začujem Olivera:

“Poleti, galebe, poleti – od svih visina, više, više…”
Ako te je ovaj tekst dotaknuo, ako si osjetila da je i tvoja transformacija moguća – javi mi se.
Tu sam.
I mogu ti pomoći da i ti raširiš svoja krila.

Bilo da imaš pitanje, želiš podršku ili samo osjećaš potrebu javiti se – tu sam za tebe.

+385 98 193 9143
sandraknezst@gmail.com

 O snazi koja raste tiho, iznutra

Kad odlučiš izboriti se za sebe…
Nije više važno u kakvim si se uvjetima rodio.
Nije važno u kakvom si okruženju rastao.
Niti kakve su te sve teškoće pritiskale i pokušavale slomiti.
Jer kad u sebi osjetiš tu tihu, jasnu odluku da živiš svoj život, pronađeš način da savladaš prepreke.
Naučiš kako da nadvladaš okolnosti koje te koče.
I kreneš… unatoč svemu.
Vjeruješ u sebe.
Vjeruješ u svoje sposobnosti.
U svoju snagu.
U ono nešto duboko unutra što te nikada nije napustilo.
I rasteš.
Razvijaš se.
I korak po korak, napreduješ… baš usprkos svemu.
I onda, jednog dana, pogledaš unatrag.
Vidiš cijeli put.
Sve oluje koje si prošao.
Sve borbe koje si preživio.
I sa srcem punim zahvalnosti kažeš – hvala.
Hvala svemu što te oblikovalo.
Jer sada znaš da si prekrasan i jedinstven baš takav kakav jesi.
I svaki ti dan postaje nova prilika za uživanje u čaroliji života.
Možda i ti danas osjetiš zahvalnost…za sve ono što te oblikovalo.
A ako još nisi – možda je baš danas pravi trenutak da povjeruješ u sebe.
Jer tvoj put, baš takav kakav jest, ima svoju svrhu.

I ti si tu – s razlogom.

Bilo da imaš pitanje, želiš podršku ili samo osjećaš potrebu javiti se – tu sam za tebe.

+385 98 193 9143
sandraknezst@gmail.com