Priča o unutarnjem nemiru, stalnoj jurnjavi i putu prema miru.

Zaglavljeno, blokirano, vezano, frustrirano —
to su riječi koje opisuju kako sam se nekada osjećala kad bih se našla u prometnoj gužvi, s dvije trake ispred sebe potpuno zakrčene i bez ikakve naznake da će se uskoro išta pomaknuti.

Sjećam se koliko bi me takve situacije znale izbaciti iz ravnoteže.  Dovoljno je bilo
nekoliko minuta stajanja da u meni krene nemir.

Priča o darivanju sebe sebi.

Kroz more svjetlucavih lampica, šarenih ukrasa i veselih božićnih melodija svuda oko mene, izronila mi je u mislima jedna slika.
Slika mene nekad u predbožićno vrijeme. Slika koja me je na trenutak zaustavila.
Prisjetila me tko sam nekad bila.
Jer dugo, jako dugo, ja nisam bila na popisu ljudi koje darujem.
Uvijek su drugi bili prvi: njihova sreća, njihove potrebe, njihova očekivanja.
A ja?

Put prema sebi. Put prema slobodi.

Transformacija.
Riječ koja mi se posljednjih dana javlja svuda – u razgovorima, tekstovima, slučajnim susretima.
Potaknula me da zastanem i pogledam unatrag. Da se prisjetim trenutka kada sam kročila na put svog osobnog rasta. Kada sam, kao klijentica energetske terapije, započela rad na vlastitim zarobljenim emocijama.

Priča o hrabrosti da se vratiš sebi. Malenoj sebi.

“Od kada znam za sebe, ja sam roditelj svojoj mami.”
“Od tada me prate mamine riječi: ti si starija, moraš brinit o bratu.”
To su samo neki od primjera rečenica koje često isplivaju tijekom terapijskog procesa. Rečenice koje otkrivaju tišinu djetinjstva u kojem je dijete preuzelo ono što nikad nije trebalo biti njegovo.